Barcelona nastoji pomiriti dizajn i inovacije s baštinom

Početkom rujna u Barceloni počelo je 15. izdanje Manifeste, europskog nomadskog bijenala. Cilj je decentralizirati kulturnu infrastrukturu katalonske metropole i okolnih gradova umjetničkim intervencijama na istaknutim povijesnim, ali i industrijskim lokacijama koje nikada prije nisu bile otvorene za javnost. Koristeći umjetnost, urbanizam, dizajn i arhitekturu, te uz uključivanje lokalnih zajednica, organizatori žele potaknuti pozitivne društvene promjene. I naglasiti prostor kao resurs održivog razvoja, na koji će se nadograditi sve ostalo.

„Barcelona je umnogome dovršen, kompaktan grad. Određena je s dvije rijeke, planinom i morem. Prostire se na 90 km², što je relativno mala površina. Grad ima 1,7 milijuna stanovnika. U okolici Barcelone je 30-ak općina, koje sa svojim stanovnicima čine aglomeraciju od 5 milijuna. U metropolitanskom području ima novih površina za izgradnju, za razliku od same Barcelone. Naša je budućnost ponajprije u remodeliranju onoga što imamo. Moramo vrlo precizno štititi nasljeđe koje postoji. Imamo odličnih ideja kako iskoristiti urbane potencijale koji nisu novo građevinsko zemljište već svojevrsne prostorne rupe koje kirurški precizno, a opet arhitektonski kreativno trebamo popuniti. Primjerice, kada pokraj zgrade od pet katova postoje dvokatnica i sedmerokatnica u izgradnji. Izazov u budućnosti bit će i stvaranje dobre mobilnosti između centra samog grada i oboda aglomeracije, te i na taj način osnaživanje Barcelone“, u svom uredu s kojeg puca pogled na katedralu i krovove nadaleko poznate Gotičke četvrti objašnjava nam predsjednik Udruženja arhitekata Katalonije Guim Costa.

Panoramski pogled na Barcelonu i crkvu Svete obitelji (Sagrada Famillia) / Izvor Pixabay

Pritisci globalnog kapitala

Pomiriti tehnologiju, znanost i inovacije kao transformativne sile s baštinom, umjetnošću i dizajnom. To je tijekom posljednja dva desetljeća misija Josea Luisa de Vicentea. Nakon zapaženih profesionalnih postignuća diljem svijeta lani je postao direktor Muzeja dizajna, ustanove koja je puno više od onoga što kazuje njezino ime. Svojevrsni je to kreativni inkubator u kojemu se stvaraju ideje o svekolikoj transformaciji Barcelone…

„Posljednje veliko resetiranje grada dogodilo se 1992, kada su u Barceloni održane Olimpijske igre. Mislim da u doba klimatskih promjena koje nam donose neviđene suše u cijeloj Kataloniji, ali i drugih kontinuiranih kriza koje se preklapaju ima puno mjesta za eksperimente. Za stvari koje se ne mogu činiti u uobičajenim okolnostima. Izazov, i to poprilično složen, bit će kako stvoriti više prostora za suživot svih stanovnika. Ovo je gusto naseljen grad. Na nekim mjestima gotovo je 60 tisuća ljudi na km², riječ je o jednoj od najvećih gustoća naseljenosti u Europi. Kako ćemo otvoriti prostor u kojemu svi zajedno živimo? Primjerice, kako postići to da razumijemo da je buka ponekad potrebna. Jer buka je dio društvenih aktivnosti, a ovo je grad javnih površina na kojima se odvija suživot. Drugdje je buka znak nasilja i agresije, ovdje ne. Koliki će utjecaj imati ljudi koji moraju biti dio tih javnih rituala, ali i oni koji imaju pravo na odmor? Kako bismo riješili sva ta pitanja, moramo zajedno napraviti puno eksperimenata. Jedno od najbitnijih pitanja jest ono vezano uz stanovanje. Pravo da živite u svojoj zajednici, okruženi ljudima kojima pripadate. To postaje sve teže zbog pritiska globalnog kapitala, i na lokalnu zajednicu. Na to još nismo našli odgovor, a imamo obvezu to učiniti“, navodi De Vicente, naglašavajući kako je Barcelona jedan od najvažnijih urbanih laboratorija na Starom kontinentu kada je u pitanju javni prostor.

„Barcelona ima veliku sreću jer je vrlo gusto naseljen i jako dobro organiziran grad, sve je nadohvat 15 minuta. Zato je jako dobar laboratorij za sve arhitektonske ideje. Prisutna je rasprava kako izgraditi održiviji i manje zagađen grad. Svi se slažemo oko toga što treba promovirati, ali ne i oko načina na koji to činiti. Osobito kada je u pitanju pretvaranje ulica u pješačke zone“, dodaje Guim Costa.

Guim Costa, predsjednik Udruženja arhitekata Katalonije / Snimio Dragan Nikolić

Jose Luis de Vicente, direktor Muzeja dizajna / Snimio Dragan Nikolić

„U ovome gradu svatko o svemu ima svoj sud. To je naprosto Mediteran. Uz takav mentalitet prolazimo kroz važne eksperimente. Osobno gorljivo zastupam javni biciklistički prijevoz, bili smo drugi na svijetu u razvijanju postojećeg modela. Mislim da je bio vrlo učinkovit u razvijanju održivog, brzog, pristupačnog i zabavnog oblika mobilnosti, budući da smo u posvemašnjem procesu prelaska na električne bicikle. Tu je i projekt tzv. superblokova za pješake, u kojima je zabranjen promet svim vozilima osim onima najnužnijima za funkcioniranje grada, a i njihova brzina ograničena je na 10 km/h. Automobili su na tim mjestima parkirani u podzemnim garažama. Iako je izazvala puno tenzija, kao i uvijek kada je riječ o promjenama u javnom prostoru, ta strategija ima međunarodno značenje jer je riječ o radikalnom redefiniranju izgleda ulice. Nešto doista nije u redu ako 80 posto javnog prostora zauzimaju automobili, a samo 20 posto građani. Trebamo stoga novi model. Superblokovi predstavljaju jeftino i brzo urbanističko rješenje. Ne postoji veliki grad u globalnim okvirima koji nema problema s mobilnošću kada su u pitanju privatni automobili i nedostatak javnog prostora. Tu je i tema povratka prirodi i suživota različitih vrsta kroz urbani preobražaj. Zelene površine i vegetacija u gradovima nisu samo puki estetski adut njihove privlačnosti. One su i doslovno pluća grada. Predstavljaju alat u borbi protiv klimatskih promjena, te povećanja temperature i efekta toplinskih otoka koje stvara zagrijani beton“, reći će Jose Luis de Vicente.

Trenutačno u Barceloni stvaraju jako dobri mladi arhitekti s kreativnim i inovativnim arhitektonskim prijedlozima

Od destruktivnog prema regenerativnom

Barcelona je obalni grad, jedini na Mediteranu koji je uspio zadržati svoj trgovačku važnost u europskim okvirima od 16. stoljeća do danas. Stanovništvo obalnih gradova trenutačno čini i do 30 posto globalne populacije. Njezin odnos s morem nužno se mijenja, a velike promjene tek će nastupiti. Čovjek je zagadio atmosferu, pa sada i mediteranska obala pati pod galopirajućim naletom klimatskih promjena. Istovremeno je zagađivao mora i oceane, bacajući u njih otpad. Takva matrica ponašanja više nije održiva i zahtijeva oštru promjenu smjera, od destruktivnog prema regenerativnom pristupu.

Trg ispred Muzeja dizajna (Museu del Disseny) / Izvor Pixabay

Gužva na šetnici prema Slavoluku pobjede / Snimio Dragan Nikolić

„Mi u Barceloni eksperimentiramo stvarajući biotope, koji iniciraju umjetne valove za regeneraciju života u moru. To podrazumijeva premisu koja kaže da je golema količina mora ispred naše obale također dio grada, o kojemu moramo misliti na isti način kao i o gradskom kopnenom teritoriju kada govorimo o urbanoj regeneraciji. U tijeku je veliki projekt koji za cilj ima odmicanje obalnih zajednica od koncepta sunca i mora, koji je za Španjolsku u prošlosti bio jako uspješan, a temeljio se na turizmu i turističkoj infrastrukturi. Sada s obale fizički uklanjamo klubove, diskoteke i restorane, te ih zamjenjujemo s istraživačkim centrima i znanstvenim institucijama“, uz osmijeh nam tumači promjenu Jose Luis de Vicente.

Opuštanje stanovnika Barcelone u zelenoj oazi jednog od gradskih parkova / Snimio Dragan Nikolić

Kuća Milà, jedno od ključnih djela čuvenog katalonskog arhitekta Antonija Gaudíja / Izvor Wikimedia commons / Thomas Ledl

Privlačna mješavina gotičke
i moderne arhitekture

Davno prije nego što su sunce, more i masovni turizam opteretili prostor, Barcelonu je bitnom na zemljovidu velikih svjetskih gradova učinilo ono što oduvijek ocrtava duh prostora i ljudi koji ga naseljavaju – arhitektura. Nadasve katalonska gotika i art noveau, koji je u Kataloniji nazvan modernizam. Za to je najzaslužniji veliki Gaudí, koji je najveći dio svojih umjetničkih djela stvorio u četvrti Eixample, na čijem se horizontu ovih dana polako pomaljaju i posljednji od 18 planiranih tornjeva na crkvi Svete obitelji, poznatoj Sagradi Familiji. Stotine turista svakodnevno posjećuju i Kuću Milà, poznatiju kao La Pedrera, te Kuću Batlló. Pokazni primjer arhitekture u funkciji turizma. Istina, za neke i prenaglašen, na komercijalnim steroidima… 

„Barcelona je arhitektonski laboratorij još od izgradnje Eixamplea 1860-ih za vrijeme industrijalizacije. Budući da nikad nije bila glavni grad zemlje, u izgradnju nije toliko investirala država, nego privatni kapital. Bilo je tako i u razdoblju katalonskog modernizma, kada se Barcelona dosta izgradila. Eixample je povezao sela uokolo tada malenog grada. Nakon toga su svi koji su bili u mogućnosti napustili stari dio Barcelone i izgradili zgrade u njezinu novome dijelu, jednako kao i povratnici iz latinoameričkih kolonija. To je uvelike obilježilo urbanizam Barcelone, a prisutno je i sada. S druge strane, ovdašnja Škola arhitekture oduvijek je imala jak izričaj i karakter. Bila je povezana s Italijom, ponekad s njemačkim Bauhausom, SAD-om… Barcelona je uvijek bila poput svojevrsnog svjetionika kada je u pitanju moderna arhitektura. Primjerice, za vrijeme Francove diktature arhitekti su sva strana suvremena rješenja prvo primjenjivali ovdje, a tek onda u ostatku Španjolske“, ne zaboravlja podcrtati Guim Costa.

Dokaz toliko spominjane avangardnosti jest i nadaleko poznati Paviljon Barcelona, minimalistička građevina od mramora, crvenog oniksa i travertina, koju je izgradio Ludwig Mies van der Rohe za Svjetsku izložbu 1929. I nakon više od stoljeća djeluje svježe i inovativno, oduševljava svojim minimalizmom. Kultno je to mjesto susreta i akademskih rasprava i za mnoge studente koji studiraju u više od 20 arhitektonskih škola u Barceloni.

Skulptura Georga Kolbea u Paviljonu Barcelona / Snimio Dragan Nikolić

Paviljon Barcelona izgradio je Ludwig Mies
van der Rohe za Svjetsku izložbu 1929. / Izvor Wikimedia commons

Izazovi gradova budućnosti

„Trenutačno ovdje stvaraju jako dobri mladi arhitekti. Postoje kreativni i inovativni arhitektonski prijedlozi o izgradnji od drva, urbanim vrtovima na krovovima, novom načinu ventilacije i općenito održivoj arhitekturi. Gradske vlasti ulaze u velike financijske i druge rizike kada je u pitanju takva vrsta inovacija. Velika je to razlika u odnosu na Madrid, koji ima znatno više zemljišta za gradnju. Ali ondje je sve usmjereno na beton i staklo“, sliježe ramenima Guim Costa, potvrđujući kako je španjolska prijestolnica stilom arhitektonski dijametralno suprotna Barceloni, koja odiše privlačnom mješavinom gotičke i moderne arhitekture.

Barcelona je uvijek bila poput svojevrsnog svjetionika kada je u pitanju moderna arhitektura. Za vrijeme Francove diktature arhitekti su sva strana suvremena rješenja prvo primjenjivali ovdje, a tek onda u ostatku Španjolske

„Ne mogu arhitekti sami riješiti izazove gradova budućnosti, koliko god bili napredni i kvalitetni. Moraju se u tu priču uključiti i aktivisti i stanarske udruge u pojedinim četvrtima. Ali i oni koji rade na razvoju tehnologije koja ima ključnu ulogu. Gradovi nisu mjesto isključivo za arhitekte i urbaniste već za sve one koji zajednički rade na doživljajnoj promjeni grada i stvaranju novih vrsta odnosa u njemu. Umjetnici i znanstvenici u tome su ključni. Potrebni su radikalni eksperimenti, koju podrazumijevaju arhitektonski, socijalni, tehnološki i pravni aspekt u cijeloj priči. Uzmimo za primjer stambenu politiku. Trebamo model zajedničkog života, pop upa, brzih i jeftinih stambenih rješenja. Onaj koji će omogućiti i novi pravni okvir, budući da postojeći ne dopušta nova rješenja. Možda ćemo morati mijenjati odredbu o minimalnoj površini stana, kao i zakone koji dozvoljavaju njihovu izgradnju. Barcelona nije jedini svjetski grad koji ima ozbiljne probleme u stambenoj politici. Nažalost, arhitektura danas ne nudi samo rješenja za stanogradnju, nego je postala financijski uvjetovan instrument koji kapital zadržava na jednom mjestu, kako ne bi pobjegao. Diljem svijeta stambeni blokovi nisu, naime, stvoreni da bi ljudi u njima živjeli, nego da kapital ne bi izgubio na vrijednosti. To se događa zbog strukture globalne ekonomije i jako je teško boriti se protiv toga, koliko god se mi u Barceloni trudili po tom pitanju. Digitalni nomadi jako su zanimljiv fenomen, primjerice. Podižu cijenu zemljišta jer si mogu priuštiti plaćanje više stanarine“, otvara niz novih pitanja u završnom komentaru Jose Luis de Vicente.

Uz mnogo izazova oko vrednovanja prostora i kvalitete života svojega stanovništva, Barcelona grabi prema elitnom razredu tzv. pametnih gradova, u pokušaju da pomiri dizajn i inovacije, kao i održivi urbani razvoj i masovni turizam, koji počiva i na mediteranskom mentalitetu dragoj rentijerskoj ekonomiji. Naravno, uz ključnu riječ svoje povijesti – avangarda. Onu koja je vidljiva posvuda na gradskim ulicama. Od gotičkih katedrala i bisera modernizma pa sve do tornja Glòries, futurističkog nebodera u obliku krastavca…